Zašto naučnici proučavaju energiju fuzije?
Otkako je teorija nuklearne fuzije shvaćena 1930-ih, naučnici – a sve više i inženjeri – su bili u potrazi da je rekreiraju i iskoriste. To je zato što ako se nuklearna fuzija može replicirati na Zemlji u industrijskom obimu, ona bi mogla pružiti gotovo neograničenu čistu, sigurnu i pristupačnu energiju kako bi se zadovoljila svjetska potražnja.
Fuzija bi mogla proizvesti četiri puta više energije po kilogramu goriva od fisije (koja se koristi u nuklearnim elektranama) i skoro četiri miliona puta više energije od sagorijevanja nafte ili uglja.
Većina koncepata fuzijskih reaktora koji se razvijaju koristit će mješavinu deuterija i tritija — atoma vodika koji sadrže dodatne neutrone. U teoriji, sa samo nekoliko grama ovih reaktanata, moguće je proizvesti teradžul energije, što je otprilike energija potrebna jednoj osobi u razvijenoj zemlji tokom šezdeset godina.
Fuzionog goriva ima u izobilju i lahko je dostupno: deuterij se može jeftino izdvojiti iz morske vode, a tricij se potencijalno može proizvesti reakcijom neutrona generisanih fuzijom sa prirodno bogatim litijem. Ove zalihe goriva trajale bi milionima godina. Budući fuzijski reaktori su također suštinski sigurni i ne očekuje se da će proizvoditi visokoaktivan ili dugovječni nuklearni otpad. Nadalje, kako je proces fuzije teško pokrenuti i održavati, ne postoji rizik od nestalne reakcije i topljenja; fuzija se može dogoditi samo pod strogim radnim uslovima, izvan kojih (u slučaju nesreće ili kvara sistema, na primjer), plazma će se prirodno prekinuti, vrlo brzo izgubiti energiju i ugasiti se prije nego što se reaktoru napravi bilo kakvo trajno oštećenje.
Važno je da nuklearna fuzija – baš kao i fisija – ne emituje ugljični dioksid ili druge stakleničke plinove u atmosferu, tako da bi mogla biti dugoročni izvor niskougljične struje od druge polovine ovog stoljeća nadalje.
